prva strana

Sreda, 8. Maj 2024.

Revija KOLUBARA - Jun 2003 > prilike

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

prošlost

mediji

izbor

kultura

pisma

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

Valjevo na moru

Od vojske to Valjevo bi imalo samo policajke, birane po pameti i po lepoti

Milenko Radović

Ovaj prostor tako vodom preporođen

i sa planinama ovim treba naseliti i životinjama raznim koje mu pripadaju. I ribom plemenitom, i pticama, vrapcima i gugutkama, vevericama, ježevima, kornjačama, mnogim pitomim zverima i drugim čovekovim životinjama. I onim divljim konjima vilovitim, ako ih već nisu zlikovci pobili. A jesu!
Ima još jedan razlog da Valjevci brže porade na svome moru, a taj je u tome što je ovo umnožavanje državica kod nas, a sada hoće i regije i sandžake, uzelo takvoga nezdravoga maha da može da dođe i do toga da i Valjevski kraj bude prinuđen da se proglasi za neku državu. Pa, ako je državica, neka bar ima svoje more! A Valjevski kraj sa Valjevom na Moru i bio bi država bez granica i država bez vojske. Od vojske bile bi samo policajke, birane po pameti i lepoti. A ovo Valjevo-država ne bi bila ni mala pošto bi to bila država bez granica koje, i inače, smanjuju i kvare i najveću državu. Država bez granica je veća od sebe same i od najveće ograničene države, jer je i najveća ograničena država samo prokleta svilija.

Voda jeste uvek i jedan neiscrpan kapital i u privrednom i privređivačkom smislu. Ali, govoriti o vodi samo sa tom primisli kako ona da se rabi i na brzinu koristi i grešno je i opasno. Jer, voda je i isceliteljska, ona je inicijatična i erotična. Voda je čoveku i ogledalo. Doduše nije samo voda, već i svekolika priroda, i planine i šume, i rude u zemlji, sve što jeste i što pamti, i plamenito znanje naše, i naša religija, i jezik i svi jezici, ne samo jezici ljudi, sve je to i gradivo i suštastvo onoga što zovemo duhovnost. A ova se duhovnost ovde kod nas silovito ispoljila kod najodličnijih reprezenata naših da je to kao jedno čudo. Zamislite samo tu silu i taj respekt od Vuka Karadžića koji, sakat, samouk, izbeglica u tuđem svetu ide onako smelo i nikome drugom do u Vajmar na divan jednome Geteu, koji je te 1827. bio u punom sjaju i najvišoj slavi. Ili Nikolaja Velimirovića koji iz Lelića ode u Evropu i Ameriku da tamo tumači i propoveda kao da je njegov ceo svet. Ili Protu koji priteže svoje opanke, ode on, takoreći peške, u Rusiju, kod ruskog cara, da sa njim neke državne poslove ugovara. Pa Brana Petronijević. I još neki.